Kako definišemo stvarno pravo?
Svojina se odnosi na konkretno određene nepokretne (nepokretnosti) ili pokretne (pokretnosti) stvari.
Pravo svojine je najšire pravo koje omogućava držanje, korišćenje i raspolaganje određenom stvari u skladu sa zakonom, sa mogućnošću da se ovo pravo ostvaruje prema svim trećim licima.
Dakle, stvarno pravo predstavlja pravnu oblast koja uređuje prava pojedinaca prema stvarima kroz neposrednu kontrolu nad njima; Što znači da stvarna prava preciziraju šta fizička ili pravna lica mogu da rade sa određenim stvarima, kao i pravne osnove na kojima se temelje ta prava.
Kako se može steći pravo svojine?
Prvi način je automatsko sticanje prava svojine, bez potrebe za posebnom radnjom ili aktom, ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi.
Šta treba da bude ispunjeno prema zakonu kako bi se pravo svojine automatski steklo?
- stvaranje nove stvari;
- spajanje dve ili više stvari koje nisu u svojini istog lica;
- mešanje dve ili više stvari koje nisu u svojini istog lica;
- građenje na tuđem zemljištu;
- odvajanje plodova;
- održavanje ili održaj;
- okupacija tuđe stvari i slično.
Drugi način sticanja prava svojine jeste putem pravnih ugovora. Ovo se događa kada strane postignu saglasnost o prenosu vlasništva nad određenom stvari, a najčešće se javlja u kontekstu kupoprodaje nepokretnosti. Međutim, da bi pravo svojine prešlo sa jednog lica na drugo, pravni ugovor mora biti u skladu sa zakonom.
Kod nepokretnosti, samo dogovor između stranaka nije dovoljan da bi došlo do prenosa vlasništva. Da bi kupac postao vlasnik, potrebno je da se izvrši upis u javne knjige, odnosno u katastar nepokretnosti, što se naziva uknjižba. To znači da kupac neće automatski postati vlasnik nepokretnosti nakon što mu ista bude predata, već pravo svojine prelazi tek nakon što se izvrši upis u katastar.
Treći način sticanja prava svojine je putem nasleđivanja. Kada osoba premine, njena imovina prelazi na naslednike, bilo prema zakonodavnom nasleđivanju (ako nije postojao testament) ili prema volji preminule osobe izraženoj u testamentu. Naslednici postaju vlasnici imovine koja je u skladu sa zakonom ili testamentom predviđena za njih. Pravo svojine se stiče automatski, uz ispunjenje svih zakonskih procedura vezanih za nasleđivanje.
Pravo svojine može biti dodeljeno i od strane državnih organa, što se obično događa u slučajevima eksproprijacije ili konfiskacije, kada država preuzima vlasništvo iz javnih razloga.
Zakonom je propisano da svaki pojedinac ima obavezu da poštuje pravo svojine drugih lica, te da vlasnik svoje pravo koristi u skladu sa prirodom i svrhom stvari. Takođe, zabranjeno je ostvarivanje prava svojine na način koji je suprotan svrsi zbog koje je to pravo priznato ili uspostavljeno zakonom.
Fizička i pravna lica mogu imati pravo svojine na različitim vrstama imovine, bilo da su u pitanju pokretne stvari ili nepokretnosti. Na primer, stambene zgrade, stanovi i poslovne zgrade mogu biti u privatnom vlasništvu, dok pravo svojine može obuhvatiti i poljoprivredno zemljište koje omogućava njegovim vlasnicima bavljenje poljoprivrednom proizvodnjom ili drugim aktivnostima.
Iako pravo svojine omogućava širok spektar prava, postoje određena ograničenja. Na primer, prirodna bogatstva poput minerala i voda, koja su deo javne svojine, ne mogu biti privatno vlasništvo. Međutim, pravo svojine može se ostvariti nad dobrima u opštoj upotrebi, kao što su putevi ili parkovi, u skladu sa zakonom. Takođe, šume i šumsko zemljište mogu biti predmet svojine, ali njihova upotreba je regulisana zakonima koji postavljaju ograničenja u vezi sa eksploatacijom i očuvanjem šuma.
Šta znači pojam susvojina?
Susvojina predstavlja pravnu situaciju u kojoj dva ili više lica, bilo fizička ili pravna, imaju zajedničko pravo svojine na istoj nepodeljenoj stvari. Svaki suvlasnik ima određeni deo te stvari, koji je definisan kao idealan deo, u odnosu na ukupnu vrednost stvari. Udeo svakog suvlasnika obično se izražava u razlomku ili procentima (npr. jedna četvrtina, dve petine, 25%), a u slučaju kada udeo nije precizno definisan, pretpostavlja se da su delovi jednaki.
Susvojina može nastati na osnovu zakonskih odredbi ili putem pravnog posla, tj. dogovorom među stranama.
Kada se uspostavi susvojina, svi suvlasnici imaju ista prava i obaveze u vezi sa stvarima. Važno je napomenuti da fizička podela stvari nije obavezna – svaki suvlasnik ima pravo na korišćenje i držanje cele stvari, ali u skladu sa svojim idealnim delom.
Suvlasnici mogu koristiti stvar i obavljati aktivnosti na njoj, ali moraju poštovati prava drugih suvlasnika. Na primer, suvlasnik može raspolagati svojom idealnom delom stvari bez pristanka drugih suvlasnika, ali za važne odluke, kao što su prodaja ili značajne promene (npr. zasnivanje hipoteke), potrebna je saglasnost većine suvlasnika. Ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine.
U vezi sa upravljanjem stvari, suvlasnici mogu poveriti upravljanje jednoj ili više osoba među njima, ili čak trećoj strani. Troškove korišćenja, održavanja i upravljanja stvarima, kao i druge terete koji se odnose na stvar, snose suvlasnici u skladu sa veličinom svojih udela.
Svaki suvlasnik ima pravo da zatraži deobu stvari u bilo kojem trenutku, osim u slučajevima kada bi to naškodilo interesima drugih suvlasnika. Suvlasnici se dogovaraju o načinu deobe stvari, a ako ne postoji saglasnost, sud može doneti odluku. Ukoliko fizička podela stvari nije moguća ili bi značajno umanjila njenu vrednost, sud može odlučiti o njenoj prodaji.
Takođe, moguća je prinudna deoba na osnovu sudske odluke ako jedan od suvlasnika odbije da proda svoj deo stvari.
Šta je onda zajednička svojina?
Zajednička svojina je oblik vlasništva koji podrazumeva da više lica imaju pravo svojine na nepodeljenoj stvari, pri čemu su njihovi udeli određeni, ali nisu unapred precizirani.
Zajednička svojina se razlikuje od suvlasništva, naročito u tome što kod suvlasništva postoje tačno definisani udeli ili procenti za svakog suvlasnika, dok kod zajedničke svojine to nije slučaj. U suvlasništvu, udeli mogu biti stečeni prema volji suvlasnika, dok se zajednička svojina uspostavlja isključivo na osnovu zakonskih odredbi, i u njoj mogu učestvovati samo određena lica koja su propisana zakonom.
Uobičajena lica koja mogu biti deo zajedničke svojine su bračni partneri, članovi porodice, naslednici ili vlasnici određenih delova objekta, poput etaža, stanova, poslovnih prostora ili garaža. Ova lica se nazivaju zajedničari.
Zajedničari su, dakle, lica koja već imaju neku vrstu međusobne povezanosti, poput braka, porodičnih veza ili nasledstva. To znači da osoba koja nije u ovakvoj vezi ne može biti deo zajedničke svojine nad stvarima koje su predmet ovog oblika vlasništva.
Kako prestaje da postoji pravo svojine?
Pravo vlasništva nad određenom stvari prestaje kada drugo lice postane vlasnik te iste stvari.
Ako vlasnik namerno napusti stvar i prestane da se brine o njoj, gubi svoje pravo vlasništva nad njom. Ovo se naziva napuštanje i podrazumeva da je vlasnik jasno pokazao da više ne želi biti vlasnik te stvari.
Kada je u pitanju nepokretna imovina (kao što su zemljište ili zgrade), ako vlasnik napusti imovinu, ona postaje vlasništvo države čim vlasnik pokaže da je ne želi više posedovati.
Ako stvar propadne ili bude uništena, vlasnik gubi pravo svojine nad njom. Međutim, vlasnik može zadržati pravo vlasništva nad onim delovima ili materijalima koji preostanu od uništene stvari.
